Tomislav Torjanac | Writings / Tekstovi

Pismo Djedu Mrazu
izvorno objavljeno u Božićnom trobroju Jutarnjeg lista 2011.

HR Dragi Djede,

Prošle su 32 godine otkad sam ti poslao pismo s pitanjem kakav je osjećaj pasti s krova, jer oduvijek sam se valjao od smijeha na filmove u kojima nakon pada s krova netko ustane i odšeta, samo lagano šepajući ili držeći se za palac. Doduše, tih sam godina TV (samo Prvi program, Drugi nismo imali, jer mama se bojala da tata ne padne s krova namještajući antenu) gledao izvaljen na podu iza zelenog naslonjača, stopala uprtih o radijator, pa čin valjanja od smijeha nije zahtijevao previše dodatne aktivnosti.

Nisi mi otpisao. Pretpostavio sam da si pao s krova i ozlijedio prst pa više nisam htio zadirati u bolnu točku, na palcu ili drugdje.

Zapitao sam se tko bi još mogao znati kako je pasti s krova, a da to nisam ja. Naime, nisam si mogao priuštiti ozljedu palca, jer značilo bi to da neću moći crtati ili, nedajbože, listati Opću enciklopediju. Pa sam pokušavao nagovoriti tatu da ipak namjesti Drugi program dok je mama na poslu, ali – kao veterinaru – i njemu su trebali svi prsti, a na nogu je ionako već malo šepao otkad ga je ritnula krava.

Tad mi je sinulo: dimnjačar! Ti si na krovu na Badnjak, ali on je gore svaki dan! Tko će znati ako ne on?
Jedva sam dočekao njegov sljedeći dolazak. Čim sam ugledao crnu siluetu kako se približava kući, nestrpljivo sam mu pritrčao držeći se za puce na košulji i upitao ga kak—

***
Godinama poslije pitao sam se zašto više ne dolazi i zašto se povremeno uhvatim kako ošamućeno stojim držeći se za puce, a oči me peku kao da sam dugo gledao u sunce, sve dok već u poodrasloj dobi nisam pogledao film Ljudi u crnom i shvatio u čemu je štos.

Znam tko si.
Znam da su dimnjačari zapravo agenti.
Znam koji im je zadatak.

No i dalje ne znam kakav je osjećaj pasti s krova, ali nekako imam osjećaj da ćeš mi na ovo pismo ipak odgovoriti.

Tomislav Torjanac

“O različitosti” ili “Zašto su nam glave okrugle”
22.11.2013.

HR Fiju, vrijeme leti... Prošle su već četiri godine otkad je izišla slikovnica Kako živi Antuntun s mojim ilustracijama, ali rekao bih da me u Hrvatskoj ljudi i dalje primarno znaju kao ilustratora baš te slikovnice. To, naravno, uopće nije loša stvar, premda si ponekad zagunđam u bradu, jer ilustrirao sam još nekoliko knjiga, a za neke od njih mislim da su moji najbolji radovi (Skakači, Mačak i vrag...). No, na kraju dana, zahvalan sam i sretan (i još uvijek pomalo u nevjerici) što se Antuntun našao na toliko polica i u toliko ruku.

Slikovnica se, kažu mi, i dalje prodaje iznimno dobro i stalno pronalazi novu publiku, mladu i staru. Grigor Vitez napisao je Antuntuna prije više od pola stoljeća i tu su pjesmicu do danas ilustrirali mnogi ilustratori. Tim mi je draže da je moja interpretacija Antuntuna potakla neuobičajeno brojne osvrte (barem za jednu slikovnicu) i da se većina njih može svesti na ovu rečenicu: “Napokon smo doznali kako Antuntun doista izgleda”. To je za mene uistinu velika stvar, i ne samo zato što u mojoj interpretaciji Antuntun izgleda (gotovo) kao ja i ponaša se (gotovo) kao ja. Naravno, kao ilustrator, nemam pravo ni namjeru svojatati Vitezov tekst, kao ni njegovo literarno značenje i važnost, no ne mogu se ne osjećati barem djelićem toga – baš zbog ključne riječi interpretacija.

Grigor Vitez nigdje nije opisao kako Antuntun izgleda, stoga postoji mnogo različitih interpretacija Antuntuna – barem onoliko koliko je ilustratora koji su ga ilustrirali i kazališta koja su ga uprizorila. Za mene je Antuntun metafora različitosti i kao takvoga sam ga utjelotvorio. On je definitivno drukčiji od većine likova koje viđamo u slikovnicama, ali i u stvarnom životu. Krenimo od njegova izgleda: frizura koju mnogi opisuju kao “pankersku” (premda nije tako zamišljena), jednodijelni kombinezon s otvorom na stražnjici i hozntregerima koji ništa ne drže, žute gumene čizme, budilica sa samo jednom kazaljkom obješena o rame...

Antuntuna nisam prikazao kao nekoga tko je ograničenih umnih sposobnosti – on je samo drukčiji i radi stvari na svoj način, ali ni na čiju štetu. Možda je u tome ponekad šeprtljav, no u svemu na kraju uspije: zašije jaje, kvočka mu izleže novce, odvesla kroz žito...

I mali i veliki čitatelji hihoću se kad ga takvoga vide u slikovnici, no često se zapitam bi li ljudi isto reagirali da netko takav prošeće ulicom. Bismo li ga sudili po izgledu? Sklonili se u stranu? Okrenuli glavu? Dobacili mu nešto? Rugali mu se? Gurnuli ga? Udarili ga?
A sve samo zato jer je... drukčiji?

Ne tako davno, postojalo je doba u kojemu bi Antuntun umjesto svoga šašavog jednodijelnog kombinezona s hozntregerima bio odjeven u prugastu odoru s prišivenim crnim trokutom na prsima, slikovnica o njemu gorjela bi na lomači kao “degenerirana umjetnost”, a ni njezin ilustrator ne bi prošao puno bolje. Vremena se, srećom, mijenjaju.
Ili...?

Što uopće znamo o Antuntunu izvan okvira slikovnice? Kakav je? Ima li obitelj? Je li oženjen? Živi li sam ili s nekim? Na kraju krajeva, je li to uopće važno? Što je to što Antuntuna čini Antuntunom?

U svojim druženjima sa školskom djecom, naglašavam da nema ništa loše u tome ako su u bilo čemu drukčija od svojih vršnjaka, ali i da nema ništa loše u tome ako je netko drukčiji od njih. Ljudi poput Antuntuna čine ovaj svijet zanimljivim. Svaki napredak u znanosti, kulturi, sportu itd. dogodio se jer je negdje neki Antuntun napravio nešto na svoj način. Kakvo bi svijet bio mjesto kad bismo svi radili sve na isti način? George Orwell pokušao je dati odgovor u romanu 1984. I Fritz Lang u filmu Metropolis.

“Glave su nam okrugle zato da bi nam misli mogle promijeniti smjer”, rekao je Francis Picabia, slikar i pjesnik.

Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio u četrdesetjednu godinu koliko postojim na Zemlji jest važnost mijenjanja – ili barem preispitivanja – mišljenja i stavova u skladu s novim spoznajama. To dugujem svojoj životnoj partnerici.
Ništa nije zapisano u kamenu, i ne bi smjelo biti.
Ni ljudi nisu od kamena. Zato nemojmo kamenom na one koje doživljavamo kao drukčije od sebe. Prigrlimo različitost – to je ono je što nas čini boljim, što svijet čini ljepšim i što nas tjera naprijed.

♥ Tomislav Torjanac